Više od 50 godina, kompleks javnih bazena Numakage, poznat među lokalnim stanovništvom kao “ocean”, bio je omiljeno okupljalište za starije, djecu i homoseksualce u tom predgrađu Tokija bez izlaza na more. Međutim, planirana urbana obnova i rušenje ovog javnog prostora koje je uslijedilo izazvali su dubok osjećaj gubitka među članovima zajednice. Film Javni bazen Numakage istražuje ovu kolektivnu tugu kroz pet faza koje je definirala psihijatrica Elisabeth Kübler-Ross – poricanje, bijes, pregovaranje, depresija i prihvaćanje. Redatelj Shingo Ota propituje granice onoga za čime tugujemo, sugerirajući da gubitak javnog prostora može biti emocionalno jednako intenzivan kao i gubitak ljudskog života.
Shingo Ota
Shingo Ota rođen je 1985. u Naganu, Japan. Na Sveučilištu Waseda studirao je filozofiju i naratologiju. Njegov dugometražni dokumentarni prvijenac The End of the Special Time We Were Allowed (2013) uvršten je u program Međunarodnog festivala dokumentarnog filma u Yamagati i distribuiran u dvanaest zemalja. Potom je režirao film At Kinosaki, koji je osvojio Nagradu za izvrsnost na Yubari IFFF-u. Kazališni projekt The Last Geishas, koji spaja dokumentarni pristup i izvedbu, premijerno je izveden na Festivalu d’Automne 2024. Njegovo najnovije ostvarenje, Javni bazen Numakage, osvojilo je nagradu First Cut+ na Međunarodnom filmskom festivalu u Karlovym Varyma 2024.
This site is registered on wpml.org as a development site. Switch to a production site key to remove this banner.
